Neki dan sam se našao oči u oči sam sa sobom i morao se natjerati da si priznam nekoliko bolnih istina. Desilo se to neposredno nakon šta me Odak nagovorio da odigramo pratiju košarke protiv Z-Racing Dine i junaka meni nepoznatog imena. Kakva kobna greška...  

Naravno, podrazumijeva se bez naglašavanja da je KK Crew tim pobijedio  I skoro ostao bez jednog člana... Jedna od tih bolnih istina koje sam si morao priznati je - tust sam ko prasence i tijelo mi je na nula fizičke pripremljenosti. Nakon jedne partije sam umirao, trudio se disati na škrge, mislio da ću poginuti povraćanjem vlastitih pluća ne razmišljajući baš trezveno kroz vrtoglavicu uzrokovanu asfikcijom. Srećom, preživio sam, odlučio istom da ću se malo dovesti u formu (ovo pedaliranje je očito varanje, ne nabija se njime kondicija kao što sam mislio)  Ali sjetio sam se još jedne istine - uh kako je dobra ta košarka!  


Davnih dana (kao i uvijek u mojim pričama)  kad je svijet još bio mlad i ja zajedno s njim, jednaku strast koju sada proživljavam s biciklom sam osjećao za košarku. Kakva prekrasna vremena! Svaki dan poslije škole se došlo doma na brzinu pobacati nešto u usta i brzo natrag kraj škole haklat. Igrali smo na Septičkoj, nije moglo postojati ni jedno drugo ime za to igralište obzirom da je uz teren bio sparkiran ogroman željezni spremnik za odlaganje kašeta u koji se preko ostataka smeća nalila hrpa kišnice i to je smrdilo za popizdit. Nama nije smetalo. Čak ni kad nam je lopta uletjela u taj smrad. Igralo se do mraka, nikad nam nije bilo dovoljno.  


Cijela priča je bila toliko dobra da je morala voditi negdje više, makar i par metara. S vremenom se isfiltrirala ekipica pa je netko došao na dobru ideju da složimo školski tim za gradsko prvenstvo. Ja to tada nisam znao, morao sam proći svojevrsnu audiciju...  


Sedmi osnovne, sprema se školsko natjecanje u košarci, osjeća se lagani buzz na hodnicima, bit će kvalitetnog ludila po školi bar taj jedan dan. Moj razred je bio toliko dobar da smo imali dva tima  Ja sam naravno igrao u onom lošijem. Dakle... centar našeg lošijeg tima bio je Roman, rudimentarni grmalj koji je na podbacivanju osvojio prvu loptu i zaletio se uz par neartikuliranih grlenih grguta ravno na naš koš. Pa da! Tam nema nikoga! Sreća da je fulao. Eto s kakvima sam igrao...


Jedno je vodilo drugome, lopta se od Romanove glave u skoku odbijala nekim čudom meni u ruke, meni je išlo, zabio sam više od pola naših koševa dok je ekipa u dvorani bila u suludom deliriju od skandiranja, a bome i ja zajedno s njima. Pre dobra zabava i nezaboravan osjećaj. Poslije tekme je do mene došao Juraj, vođa školskog tima i tadašnji Cibonaš i rekao mi nešto tipa: ”Moramo razgovarati“. 

 

Više od života - za ovu glupu loptu se ginulo ako treba



I tako sam upao u školski tim, kojem je nedostajao još samo trener. Postojao je samo jedan čovjek koji je mogao biti naš trener, svima je to bilo jasno. Četiri godine stariji od svih nas, apsolutni autoritet u košarci, kvartovska legenda, čovjek sa sto imena - Muraja, Muriđi, Gidzba, Marijan Crnogaj.  


Marijan je zapravo čovjek zbog kojeg vam sve ovo pišem. Marijan je bio naš Trener (vit ej kepitl T). Nije nikad trenirao u nikakvom klubu, nije bio visok i ogroman, ali je bio rođen s malim Michaelom Jordanom u glavi. Taj čovjek je na terenu radio čuda. Bio je najbrži, imao je najluđi dribling, skakao je s ljudima za glavu višima od sebe, imao je nepogriješiv šut, a najbitnije od svega - letio je. Sto godina bi bio u zraku, izvrtio se 15 puta, bacio nemoguću loptu i zabio, kako god je htio, nezaustavljiv. Bio je vrhunski košarkaš, vjerujem da još uvijek je, ali čak ni to nije ono čime nas je najviše fascinirao.  


Kad bi došli na trening, Marijan bi nam rekao: ”Ajmo momci, zagrijavanje, 50 krugova“. I krenuo bi trčati prvi ispred nas, svih 50 krugova. Zatim bi radili po 50 trbušnjaka i 20 sklekova. Marijan je radio sve s nama. Ako neko nije mogao ispumpati svih 20 sklekova, Marijan bi se bacio na pod pored njega i brojao mu, ako treba pola sata, dok ne napravi svih 20. I cijelo vrijeme je uz njega radio sklekove, bez prestanka! To je pravi trener!


Kad smo trčali samoubojice, trčao je s nama i bio bi uvijek najbrži, sjećam se da sam se trudio da budem što brži, vjerujem da smo se svi tako trudili, da ga probamo dostić i na neki način pokažemo da smo dostojni tima. Kad smo učili tehniku, pokazivao nam je savršenom preciznošću i maksimalnim strpljenjem za svakog pojedinačno. U svemu šta smo radili na treningu, on nas je predvodio.  


Nakon treninga bi nas odfurao kod sebe doma, napravio bi nam sto litara cedevite i puštao nam snimke utakmica, znajući na pamet koje trenutke treba usporiti frame by frame da skontamo tehniku, kako se kretati, kada dodati lobom, a kad po podu... Ti trenuci su bili pravo guštanje, živjeli smo tu košarku sa smajlom na faci, i ono šta je najvažnije - bili smo tim.  


Sve u svemu, brinuo se o nama, na terenu i izvan njega. Gledajući unazad, taj čovjek me je zadužio za sva vremena, naučio me jako puno, ne samo o košarci, nego i o životu i ljudima. Teško je sad to uopće prepričati, postoji masa anegdota s utakmica, ali neću vas zamarati previše tim pričicama. Ono bitno je da se rijetko sretne osoba koja je toliko ispravna i bez mane, i koja toliko daje. Muraja je osoba koju cijenim više od ikoga, i uvijek će biti moj trener, a ja ću mu uvijek biti zahvalan na svemu što me naučio, jer je on dobrim dijelom zaslužan za to kakva sam osoba danas.  


Ovo vam pišem u duhu nedavnih događaja na našoj maloj bajkerskoj sceni, u vrijeme kada se čini da se zahuktava besmisleni rat između inata i gluposti (ako neko ne zna, kljik), u nadi da će se neki osjetiti prozvanima i možda naučiti nešto iz ove moje pričice (opet sam optimistična naivčina, ali jednostavno moram). Za kraj bih htio raznim izbornicima, kojekakvim čelnicima i direktorima reprezentacije, svim bajkerima koji su izgubili volju ili onaj pravi osjećaj zbog kojeg se bavimo biciklizmom i volimo ga reći svoju subliminalnu poantu u vezi tog rata na polju biciklizma kroz jednu kratku alegoriju...  





Mi nismo neka sofisticirana high-tech vojska hladnih futurističkih strateških vojnika kojima se upravlja joystickom i koji nikada ni ne vide neprijatelja. Mi smo mala ali nabrijana vojskica, srednjevjekovna oklopna konjica, ludi Mongoli u pohodu na gradske ulice i šumske puteve u osvajanju novih adrenalinskih uzbuđenja. I borimo se licem u lice s neprijateljem, bez obzira bio on strah, ozljeda, pomanjkanje novaca za popravak bajka ili što već. Ne može se takva vojska voditi iz pozadine. Jedini način na koji se takva vojska vodi je jurišajući prvi ispred svih.

13 Komentara

by Zed @ 24 Jun 2008 08:17 pm

joj joj, podsjeća me Muraja na onog Čika Zedu koji djecu uči trikovima pa onda nakon mjesec dana oni njega uče...znate onog visokog i zgodnog hahaha

Šalu na stranu, skidam kapu za tekst.

by Daratz @ 24 Jun 2008 08:30 pm

Hmm...bash sam neki dan davil svog kolegu pricama o tim davnim romanticnim kosarkaskim danima(josh uvijek imam pozutjeli er-jordan poster iz 80-ih na unutrasnjoj stranici ormara)i sad ti napises ovak nekaj.Pa nemresh mi to delat .Sjajan,generacijski...bringzbek d'memoriz tekst.

by Ghostalitious @ 24 Jun 2008 11:07 pm

A u kurac. Svaka čast.

by ninOo moRtaLe @ 25 Jun 2008 02:18 pm

a jOoooj prdoLežŽo kOji kRasan tekst..umjesto da učim,,baš sam uživaLa udobLjeno zavaLjena u nasLonjač ,,dok ventiLator razigRava vruć i LjepLjiv zRak i čitajući to....
svako ima tog nekog svOg duhovnog tutoRa....i ni ne okRene se,,pa možda jednog dana i on sam nekom predstavLja nešto što je taj tutor predstavLjao njemu......
inaf sentim,entaLnosti,,i na skidanje kiLa,,nin�‘a je tu

by Škarjak @ 25 Jun 2008 03:13 pm

vidis vidis...
dok sam bil klinac i ja igral kosarku (za skolu, za klub), al onda sam upoznal cari bicikla i nemres me vise natjerat na kosarku nema sanse...
jedan dan sam igral isto kod svoje osnovne skole sa frendovima.....imal sam iste simptome ko i ti...

mislim da je krajnje vrijeme za neko vjezbanje....

btw... tekst je genijalan....
zivio Trener.....

by Kile @ 25 Jun 2008 07:40 pm

ček, ček... ak si ti tust i zar'�‘o od peciklina, jel to znači da ja mogu do sudnjeg dana igrat COD4 i da nećem bit vojnik?

dobar tekstić. vidim, naturščici uzeli maha na sajtu. bravissimo.

by odo @ 26 Jun 2008 12:58 am

Hmmm... poslje tekme ste išli kod njega kažeš?

Muraja Muraja, velika mu jaja

Lep tekstić Vanja, svaka čast.

by Muraya @ 20 Aug 2008 09:32 pm

Hvala Vanja!! Sorry što te (još) uvijek miješam sa Sašom ponekad. Naletio sam na ovo na googleu. Moram reći da je puno toga iz teksta istina, i da sam i dalje u Igri.
Moram istaknuti da ne bih ispao tako kvalitetan u mnogočemu da
nisam okružen odličnim ljudima i prijateljima poput Vanje i Saše.
Košarka je za sve nas uvijek bila izlaz iz problema...

by Stari Prdo @ 21 Aug 2008 12:59 pm

hehehee muraja, legendo! evo i njega k nama

by Zen Hun @ 21 Aug 2008 01:41 pm

Jebate!
Muraja je izniknuo na KK Crew!!
Pre zakon!
Hvala Muraja na lijepim rijecima!
A i burazov text je totalno istinit..
Muraja je legenda! A jos je ziv!

by Marjan Crnogaj @ 31 Mar 2009 01:38 pm

Opet čitam ovo čudo od članka i ne mogu vjerovati da sam bio takav :-)
I totalno si u pravu da biti Vo�‘a znači jurišati ispred svih...

by Cvjetno Naselje @ 08 Apr 2009 12:55 pm

BRAVO MURAJA!!!

by Goran Goga @ 09 Apr 2009 08:58 pm

E, da, secam se kad smo Roni i ja dosli jednom kod njega ,a on nam otvara vrata u dresu sa loptom u rukama:)))
Tada su na 12icu stavili satelitsku antenu i moglo je da se gleda do mile volje nba:))